-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Za kraj ovog feljtona urađenog po knjizi (hrestomatiji) „Prizren-carski grad” izdvojili smo tekst „Prizren – grad muzej”, čiji je autor Sreto Bošnjak, a koji je objavljen 1958. godine. Prenosimo jedan fragment i iz tog teksta:
„Prizren – duboka prošlost, svjetlucavi hod istorije... Još od rimskih vremena kada je bio poznat kao Theranda, stalni je svjedok smjene vjekova. U ta drevna vremena nikao je na važnom trgovačkom putu kojim su prolazili karavani od Skadarskog primorja u unutrašnjost Balkana. U vizantijsko doba to je Prizdrijan. Glas o njemu dolazi iz vremena ustanka makedonskih Slovena i onih teških ratova koje je vodio Bodin sa Vizantijom. Od 13. vijeka to je „srpski Carigrad”, kad ga Stefan Prvovjenčani prisjedinjuje svojoj državi. Svoj veliki procvat Prizren doživljava u 14. vijeku, pod silnim kraljevima i carevima – Milutinom, Dušanom, Urošem... Prizren je tada „grad”, otvoreno trgovačko mjesto, prestonica države, sjedište Episkopije, rasadnik kulture i umjetnosti. Stranci u njemu osnivaju svoje trgovačke kolonije, otvaraju konzulat, podižu crkve i naselja. Dubrovčani, spretni trgovci, igraju glavnu ulogu. Vremenom i domaće stanovništvo počinje da se bavi trgovinom, dolazeći na taj način u kontakt s ekonomskim, političkim i kulturnim dostignućima drugih država.
Dušan i Uroš posjeduju carske dvorce u Prizrenu i Ribniku nedaleko od Prizrena. Jake tvrđave – Prizrenski grad i Višegrad čuvaju bezbjednost careva, trgovaca i zanatlija. Do koje mjere su zanati bili razvijeni, dokazuju izvori iz kojih saznajemo da su prizrenske zanatlije već u to rano doba feudalne privrede, bile organizovane u esnafe. Kovnica novca u 14. vijeku samo potvrđuje njegov prosperitet.
No, kulminacija ne traje dugo. Nemirna vremena, sukobi naroda i ekonomski i politički poremećaji, uslovljavaju već koncem 14. vijeka njegovo opadanje. Petnaesti vijek je vrijeme kada se njegova blistava snaga definitivno gasi. 1455. g. zauzimaju ga Turci i otada nastaje nova era u istoriji ovog svjedoka naše daleke prošlosti.
Samo su još neki makedonski gradovi (Ohrid, Debar, Titov Veles) tako slikoviti i tako harmonično ukomponovani u pejsaž kao Prizren. Dobrim dijelom razastrt u dolini, presječen rijekom Bistricom, izbrazdan mnogim potocima, izdijeljen visokim zidovima u male, skoro autonomne stambene jedinice, Prizren je zamršen a ipak skladan splet arterija, starinski ali ne i zastario, po mnogo čemu jedinstven urbanistički fenomen. Svojim kućama, sa daleko ispuštenim, osjenčenim nadstrešnicama, džamijama sa vitkim minaretima, sav u zelenilu i žuboru izvora, sa jugoistočnim dijelom koji se postepeno diže i raste po ograncima Šare, sa tri strane zatvoren planinama, Prizren je lijep i dinamičan.
Arhitektonski i urbanistički, Prizren je do danas dobrim dijelom sačuvao svoju fizionomiju iz prošlosti, upravo iz početka 19. vijeka, kada je on kao organsko gradsko tijelo, bio najcjelovitiji. Oporavljen od mnogih katastrofa, on je u prvoj polovini prošlog vijeka doživio svoju urbanističku renesansu i dobio definitivan izgled grada orijentalnog tipa. Nepuni vijek iza toga, gubi svoju stilsku čistotu i danas je prošaran elementima zapadne arhitekture, dalekim i izvitoperenim odjecima Renesanse i Baroka.
Karakteristične osobine grada orijentalnog tipa djelo su specifičnih prilika iz doba turske vladavine, begovskog feudalnog sistema privrede i načina saobraćaja. Pored toga, i sam teren je uslovio njegove krivudave, razgranate ulice i uličice koje se često granaju u sitne kapilare slijepih sokačića.
S druge strane, Turci su sobom donijeli već tradicionalne forme kako pojedinih građevina, tako i čitavih gradova. Kao osvajači, oni su zadržali pravo da biraju mjesto i teren za podizanje svojih građevina. Vremenom su starosjedelački dio stanovništa potisnuli na periferiju, na okolne padine, a sami se koncentrisali u dolinu. Njihov zatvoreni način života a ne snaga osvajača, bio je glavni faktor koji ih je na to navodio. Relativno tolerantni prema drugim nacijama, oni su starosjediocima dozvoljavali da, u svakom pogledu, zadrže navike koje karakterišu život jednog naroda. Ograđeni visokim zidovima a poklonici svjetlosti i vazduha, oni zauzimaju prilično velike površine za svoja prebivališta obezbjeđujući mjesta za prostrana dvorišta i cvjetne bašte.
Naprotiv, srpski dio varoši podignut na padinama, dobio je plastičnu amfiteatralnu formu posebne ljepote. Potreba za otvorenim vidicima, za pogledom na dolinu, uslovila je poseban način postavljanja ovih kuća. Ograničene na sitne površine, one su građene cik-cak linijama i stepenasto, jedna iznad druge, sa tijesnim, zatvorenim dvorištima. I u Prizrenu je, kao u svim gradovima orijentalnog tipa uočljiva podjela na centar – čaršiju i stambene djelove –mahale”, zapisao je 1958. Sreto Bošnjak.(Kraj)